„Ti radi što hoćeš – rekao mi je. Ako želiš pobaciti, ja ću ti platiti sve što treba.“ Od toga dana se više nismo čuli. Zvala sam ga u par navrata, ali se nije javio. Njegovi okreću glavu od mene kada se sretnemo…

“Ivanice moja, čitam tvoje kolumne i ne znam ni sama kako da definiran svoje stanje. Ne znam ako ti je poznat onaj najgori osjećaj kad si pun bijesa, razočaranja, straha, neizvjesnosti… Užasno. Trudna sam dva mjeseca s dečkom s kojim sam godinu dana u vezi,  međutim on i njegovi roditelji su zaključili kako njemu ne treba „takva“ obaveza u životu, misleći na dijete i mene, te je on odlučio dignuti ruke od mene i djeteta i otići van raditi, naći si bolji život. Evo, već danima ne znam za sebe, niti kako se pokrenuti. Ja svoje dijete nikada ne bi pobacila, eto samo to znam…A kako će biti i šta će biti, ne znam … to samo Bog zna.”

Skamenila sam se! Zar ovako nešto zaista postoji?!

Dakle, upoznali su se prije više od godine dana u kafiću u kojem je konobarila. Rekla mi je da joj je odmah upao u oko, kao i on njoj. Brzo su se „pronašli“ na facebook-u i počeli dopisivati, a uskoro i izlaziti. Bila je to ljubav, kaže mi… Upoznali su roditelje, jer su se eto – voljeli, pa je bilo normalno da se posjećuju doma i druže na obiteljskim ručkovima. Njeni su prihvatili mladića, međutim, njegovi su od starta pokazivali netrpeljivost prema sinovoj odabranici. Čak su to, u nekim trenucima i otvoreno pokazivali. Osjetila je to, a i čula svojim ušima:

„… Jedno jutro probudila sam se ranije i čula  razgovor njegovih roditelja. Pričali su kako ne žele da sam u njihovom stanu jer da nisam dobra  za njihovog sina. Nisam  mogla vjerovati što čujem! Čekala sam da se probudi. Prepričala sam mu što sam čula, a on mi je odgovorio da umišljam i da to nije istina!

Za naš prvi, zajednički Božić  trebali smo kod mojih na ručak. Moji žive van grada. Ali, ta se ideja njegovima nije svidjela, pa su ga nagovorili da ostanemo u gradu i ne idemo kod mojih. Htjeli su da im sin bude za blagdane doma. Hajde, i to mi je bilo nekako prihvatljivo, pa smo kod mojih otišli u posjetu idućeg dana.

Za te blagdane bili su baš odvratni  prema meni, sve ono neko sitno podjebavanje, omalovažavanje, ali k vragu! Sve sam to podnosila, sve sam te male smicalice progutala i potisnula jer sam voljela njihovog savršenog sina.

Nakon blagdana išla sam provjeriti koliko mi kasni menstruacija. Malo sam se iznenadila kada sam u tom računanju skužila da nisam dobila  menstruaciju od 11 mjeseca. Nisam mogla vjerovati kako mi je to vrijeme tako proletjelo!! Pa, mislila sam da mi kasni svega koji dan / tjedan! Uf!!

Napravila sam test. Pozitivan! Iskreno, baš sam bila sretna zbog toga, a i nadala sam kako ćemo se maknuti od njegovih, živjeti skupa, kao mala obitelj, ali… O tome sam mogla samo sanjati!  On me u tom periodu počeo izbjegavati u širokom luku. Uvijek je imao neka opravdanja: moram ovo, moram ono! Ja na to nisam  gledala tako, kao što sada gledam. Bila sam sretna zbog  bebe … Nisam  vidjela ništa drugo.

Otišla sam na redovan pregled. Beba je lijepo napredovala. Bila sam trudna dva mjeseca i nešto sitno. Sve je išlo s trudnoćom kako je trebalo ići za taj period.  Međutim, nakon 3 tjedna  mene je jedan dan jako zabolio trbuh.. strašno nešto! Takva bol… neopisiva!

Otišla sam na hitnu gdje sam doznala kako se plod smanjuje i da moram na čišćenje. Kako smanjuje? Ne razumijem?! – pitala sam ginekologicu, a suze su se slijevale niz obraze.

-Mila, beba više ne napreduje… Žao mi je.. – rekla mi je i slomila me do kraja! Ubila me je.

Takva sva jadna izašla sam iz ordinacije gdje me on čekao. Istrgao mi je papir iz ruku, pogledao me onako podlo i rekao: Ti si kriva! Ništa ne misliš!

Plakala sam i opravdavala se kako ne bi ubila naše dijete, da je doktorica tako rekla jer se beba smanjuje… Ridala sam sva onako jadna i nemoćna, u bunilu i poluhisteriji.

Odvezao me doma i cijelim putem mi dijelio prodike i vrijeđao me. Bila sam u svome filmu… Sve sam se nekako nadala da ću se probuditi iz ove noćne more! Međutim… noćna mora je tek počinjala…

Ostavio me samu u stanu. Da. Onako jadnu i uplakanu, samo me pustio i otišao. Ostala sam sama sa sobom i svojom  glavom. Koji pakao. Joj meni.. strašno nešto! Nisam znala što  napraviti, koga zvati, komu se izjadati, tko će me saslušati takvu jadnu??? Košmar mi je bio u glavi. Totalni! Plakala sam i nikako se nisam mogla smiriti. Uzela sam tablete koje sam našla. Nekakve za smirenje. Ne sjećam se kako se zovu, uglavnom popila sam jednu i nije mi bilo bolje. Popila sam još jednu, pa još jednu.. Dalje se ne sjećam. Zaspala sam.

Brat me u koje doba noći našao sklupčanu u boravku, uplakanu svu. Valjda sam još i u snu plakala. Pokušao me probuditi i prebaciti u krevet, ali se nisam mogla razbuditi. Bio je lud! Nije znao šta da napravi?!? Vidio je da dišem i da mu nešto mrmljam pa me pustio da spavam, ali je pozvao roditelje i sve im rekao što sam napravila.

Ujutro sam  pričala s mojima i pokušala ublažiti stvar. Rekla sam da sam bila van sebe i da sam popila tabletu za smirenje, a njega nisam spominjala niti našu svađu. Rekla sam im da je bio uz mene dok nisam zaspala. Lagala sam im samo da ga ne mrze.

Tjedan dana je je trajao moj pakao jer sam morala pripremiti nalaze. Takva sam, sva nikakva, šetala po bolnici. On me zvao samo reda radi, a ja sam mislila da se tako ponaša jer je i njemu sve to bio šok.

Došao je i taj ponedjeljak. Dan kada će me „čistiti“. Digla sam se rano. Ma, tu noć nisam niti spavala. U bolnicu sam otišla sama jer on nije mogao zbog obaveza. Sve sam to nekako prihvatila… U bolnici je bilo oko 15 žena. Sve starije od mene, ali su imale svoje muževe pokraj sebe. A ja sama.

Prva sam ušla u ordinaciju da mi stave to nešto u mene. Nakon toga su me ostavili da ležim u sobi par sati. Nisam se smjela pomaknuti. Čekalo se da počnem krvariti. Sestre su mi rekle da će boljeti i ako ne izdržim bol da će mi dati tabletu za bolove.

Čula sam oko sebe žene gdje plaču. Valjda ih boljelo. I puno su krvarile, a ja sam bila jaka. Nisam tada ni suzu pustila  samo sam osjetila kad je počelo izlaziti iz mene. Onda sam se pozdravila sa svojom  Laurom… tako se trebao zvat moj anđeo, a ja sam nekako vjerovala da je bila djevojčica…

Pregledali su me i rekli da je sve prošlo ok, da je sve izašlo iz mene… Sestre koje su bile u smjeni pohvalile su me i rekle da su ponosne što sam bila tako hrabra. Gorko sam se nasmijala i pustila suzu…, a onda su me pitale kako to da sam sama tu, gdje mi je dečko?!

Nije mogao dobiti slobodno – rekla sam tiho ali potpuno svjesna kako mi je opravdanje jadnije od mene u tom stanju i situaciji. 

Nakon čišćenja upala sam u stravičnu depresiju. Nisam se mogla maknuti od njega, od svih sam vidjela samo njega… a on je vidio svih osim mene. Kakva jadnica sam bila!

Od pobačaja je prošlo nekoliko mjeseci, a meni je opet kasnila mjesečnica. Test je bio pozitivan. Dakle, odem na pregled i …Trudna sam! Nazvala sam ga da mu to kažem, a njegova je bila reakcija: Pričat ćemo kad se vidimo! – samo to.

Došao  je kod mene i rekao mi kako ide raditi van Hrvatske i da ne želi više biti tu.

A ja? Gdje ću ja? Trudna sam i moram se čuvati. Ne mogu ja sada putovati! – rekla sam mu u suzama. Samo me pogledao i slegnuo ramenima. Njemu je ova situacija očito pasala. Molila sam ga da ne ode, da ga trebamo bebica i ja, da moramo bit obitelj… Baš sam nisko pala. Preklinjala sam ga da ne ode.

Drugi dan me nazvao i rekao da diže ruke od mene i djeteta. Također mi je rekao kako i on i njegovi misle da je to – imati dijete i obitelj – velika obaveza za njega!

-Ti radi što hoćeš – rekao mi je. Ako želiš pobaciti, ja ću ti platiti sve što treba.

Od toga dana se više nismo čuli. Zvala sam ga u par navrata, ali se nije javio. Njegovi okreću glavu od mene kada se sretnemo…

A ja sam skupila snage i rekla svojima. Sve sam im rekla. Uz mene su, potpora su mi i vjetar u jedra … pomažu  mi. Ah, bit će kao bude, ja samo želim donijeti na svijet živo i zdravo dijete! Jedva čekam taj dan kada ću ga stisnuti uz sebe.“

Dakle, kakvi to ljudi hodaju po ovome svijetu, molim vas lijepo?! Kakvi ljudi odgajaju ovakvu djecu koja izrastaju u ovakve ljude? Kakvi? Imati dijete je blagoslov! Imati dijete je smisao života. Ponašati se suprotno tome je dno dna života!

Toliko ljudi je uskraćeno za ovaj blagoslov i sreću. Toliko se ljudi žrtvuje i muči na sve moguće načine da dobije dijete, a neki se kockaju s tim blagoslovom, okreću leđa i odlaze, jer im takva obaveza nije potrebna. Takva se obaveza ne može negirati niti ignorirati! Takva situacija nije obaveza nego ljudskost koja iziskuje drugačije ponašanje od ovoga. Najlakše je otići… Toliko ih je otišlo i ostavilo svoje djevojke / žene i nerođenu djecu. Toliko se njih skrilo iza toga da se TO njih ne tiče.

Frajeri, spavate li na miru? Možete li uopće usnuti san dok vaše dijete negdje plače? Čujete li ga u daljini? Jeste li uopće svjesni toga da imate dijete? Jeste li uopće dorasli tome da se seksate i sijete svoje sjeme okolo, bez da prihvatite odgovornost ako se „zalomi“?! Jeste li ikada čuli da postoje i zaštite protiv trudnoće: kondomi na primjer! A postoje i ostale egzibicije kao na primjer „da ga izvučete van na vrijeme!“ Jeste li ikada čuli za to?

Niste! Niste o tome razmišljali nego ste mislili na sebe i na vlastiti užitak. Nastavite samo tako i uživajte. Svemir će se potruditi da vam vrati na najbolji mogući način i probudi u vama uspavanu savjest. Pokazati će vam na najboljem mogućem primjeru, zapamtite to! Nećete proći bez kazne. Dvostruke.

U zadnje je vrijeme postalo normalno da se tzv. očevi isključuju u ovakvim situacijama i negiraju očinstvo, obavezu, svoju muškost i čast. Okreću leđa i odlaze. Ne zanima ih niti žena s kojom su bili u vezi i s kojom su napravili dijete, niti to malo, nedužno i nerođeno djetešce.

Okreću se drugim stvarima, bježe od odgovornosti i časti. Često jako brzo nađu i novu partnericu – novu koku nesilicu – koju redovno pumpaju, isto tako, bez razmišljanja, zaštite i odgovornosti! Takvi se ne mijenjaju nikada! Takvi ne vole nikoga, a najmanje sebe, jer da vole sebe, voljeli bi i dio sebe, a to je vlastito dijete, vlastita krv!

Za mene je zakon ovdje nebitan. Za mene je ovdje bitna ljudskost, a ovakvi je seratori nemaju. Ja im ne bih dala niti pravo na očinstvo, jer je ničime ne zaslužuju. Ja bi im za kaznu odrezala miša pa da ne mogu više nikada i nigdje prosipati svoje neodgovorno i neobavezno sjeme … Sjeme neljudskosti, sjeme bez časti i imalo muškosti!

Boli dok ovo čitate, je li?

I mene je boljelo dok sam čitala e-mail od ove djevojke! Ali ta bol je neusporediva s onom boli koju je ona prošla i koju prolazi. Znam za još jednu djevojku koja je prije par dana rodila „neželjeno“ dijete i prošla pakao. One će to preboljeti s vremenom, ali … Koju će bol tek nositi u sebi ta dječica koja će odrastati bez oca u svojoj blizini..

Drage moje, ne trebaju vam ovakve mlakonje! Drage sve, ne trebaju vam ovakvi neupotrebljivi rasipači sjemena i neželjene djece! Sretnije ste bez njih, vjerujte!

Odgajajte svoju djecu sa svom svojom ljubavi i snagom koju ste imale u sebi dok ste ih nosile ispod srca onih 9 mjeseci. Tu snagu iskoristite za odgoj svoje djece! Njima će to biti dovoljno za zdravo djetinjstvo, a vama će biti nagrada za hrabrost jer ste odlučile, bez obzira na okolnosti, dijete zadržati i donijeti na svijet, a ne pobaciti! Imate moj naklon!

Najveća nagrada biti će kada vas male ručice stisnu oko vrata, a mili glasić kaže: Mama. Nema veće nagrade i sreće!

Oni koji su trudnu ženu ostavili kao zadnje govance na šibici, takvu sreću možda neće nikada doživjeti. Sami su se pobrinuli za to. Sami nose križ svoje odluke i bijega od stvarnosti i odgovornosti!

Do iduće srijede,

Vaša Ivana Grabar,

Autor teksta: Ivana Grabar

  • Foto naslovnice: Josip Čekada

SVE KOLUMNE AUTORICE – OVDJE 

Kontakt: